Povijesne okolosti i značaj nastanka UHPA-e

Autor teksta: prof.dr.sc. Boris Vukonić

Kada se netko nađe u prilici da svjedoči pojedinim događajima, a pogotovo ako se oni kasnije pokažu povijesnim, obično se samo rijetki u tim trenucima sjete da bi bilo korisno prikupiti i sačuvati neke dokumente ili pohraniti bilješke, kako u nekom budućem vremenu ne bi izblijedjela uspomena na takva događanja. Zbog toga kasnije ne preostaje drugo nego se pouzdati u sjećanja. To sada i ja činim, jer u trenucima kada sam svjedočio događajima koji se danas u hrvatskom turizmu mogu smatrati povijesnim, nisam ništa niti bilježio niti prikupljao da sačuvam za budućnost pa sada i ne mogu ništa drugo učiniti već se pouzdati u svoja sjećanja.

Bila je 1992. godina, tek godinu dana nakon povijesnog rastanka od bivše jugoslavenske države i stvaranja nove samostalne države Hrvatske. Bili su to dani radosti, dani ponosa, ali i dani nespokoja. Bili su to koliko turbulentni, toliko i dani stalnih očekivanja, dani neizvjesnosti, naših unutrašnjih nemira pa i frustracija, ali i dani nesnalaženja i traženja. Drugim riječima, tipični dani koji prate takva važna događanja za jednu državu i njezin narod, kakvo je bilo stvaranje nove hrvatske države, dani stvaranja nečeg novog i nadasve značajnog. Sam čin novog stvaranja dovoljno je intrigantan i otvara brojna pitanja, pa je tako bilo i sa mnom i željom da sudjelujem u stvaranju toga novog i uzbudljivog, naravno u mjeri i djelokrugu svojih spoznaja, znanja i sposobnosti.

Nestankom bivše države i u njenom su turizmu nestale postojeće društvene organizacije, razna strukovna tijela, nastale su mnoge praznine, a još nisu stvorena nova tijela niti popunjene rečene praznine. K tome, nad državom se nadvilo olujno nebo moguće agresije pa i rata, što se ubrzo pokazalo našom sudbinom. Dakle, bila su to i teška i radosna vremena.

Iako je hrvatski turizam izgubio sva svoja tijela i sve svoje strukovne organizacije do tada aktivne u turizmu, bilo je realno i legitimno zapitati se je li to bilo pravo vrijeme za bavljenje turizmom? Naposljetku, to je s hrvatskog stajališta u tom trenutku hrvatske povijesti bio ne samo mnogo manji, već i marginalni problem u usporedbi s organizacijom obrane vlastite zemlje od vanjske agresije. Zbog toga se vjerojatno i dogodilo da je mojoj osobnoj inicijativi na neki način prepušteno osnivanje nove organizacije, novog strukovnog tijela u području turističkog agencijskog poslovanja, što, ruku na srce, i nije bio posao pojedinca.

Novo Ministarstvo turizma tek je započelo s radom, a bilo je opterećeno rješavanjem mnogobrojnih zadaća i problema pa sam, iako objektivno nepozvan, odlučio preuzeti odgovornost osnivanja udruge hrvatskih turističkih agencija. No, s druge strane, smatrao sam se kompetentnim za tako nešto nakon što sam već bio angažiran u turizmu punih trideset godina, nakon što sam aktivno radio u turističkoj agenciji i nakon što sam napisao udžbenik o radu turističkih agencija koji je u to vrijeme već doživio više izdanja. Nakon kraće pripreme, napisao sam pismo o svojoj namjeri i poslao ga na adrese nekoliko desetaka osoba za koje sam znao da su aktivne u radu agencija i općenito u turizmu. Predložio sam sastanak i osnivačku skupštinu, a izradio sam i tekst Statuta kao osnovnog dokumenta o osnivanju Udruženja.

Predloženi sastanak održan je 8. siječnja 1992. godine u tadašnjem hotelu InterContinental (današnji Westin) u Zagrebu. Za tadašnje ratne prilike i činjenicu da se radilo o mom osobnom pozivu, a ne nekog tijela ili državnog organa, odazvao se zadovoljavajući broj od oko stotinjak agencijskih djelatnika, poglavito iz Zagreba i bližih okolnih gradova. Neki su od njih bili i u odorama hrvatske vojske, što je za mene bilo osobito ohrabrujuće i obećavajuće, jer je pokazalo da se radi o dobroj i prihvatljivoj ideji koja je doživljena vrlo ozbiljno i kod osoba na tako ozbiljnom zadatku kao što je obrana vlastite zemlje. Sama ideja i moje obrazloženje dobro su prihvaćeni. Objasnio sam kako smatram da je razdoblje u kojem se izgrađuje nova država idealno i za stvaranje nove turističke infrastrukture, odnosno suprastrukture. Iako to baš i nije bilo vrijeme za turizam, a pogotovo ne za dolazak inozemnih turista, objašnjavao sam da je nužno ne prespavati ga, nego, naprotiv, iskoristiti ga za osnivanje udruženja koje je nužno i neobično važno za ukupni pozitivni razvoj hrvatskog turizma. Tako smo iskoristili predah u uspostavljanju hrvatskog turističkog ustroja i spremno dočekali vrijeme kada su nakon završetka Domovinskog rata stvoreni svi uvjeti za nastavak života gospodarskog sektora, od kojeg se već u samom nastajanju hrvatske države mnogo očekivalo.

Tako je jednoglasno osnovano Udruženje hrvatskih turističkih agencija (UHTA) i njegov prvi Upravni odbor. U svom sam prijedlogu inzistirao na nazivu Udruženja turističkih, a ne putničkih agencija, kako je do tada bilo uobičajeno, jer sam smatrao da je izraz turistički primjereniji njihovom djelovanju, a za što sam se već duže vrijeme zalagao. No, već na prvoj sjednici Upravnog odbora 7. veljače 1992. godine predloženi su se naziv i njegova kratica promijenili i do danas zadržali kao Udruga hrvatskih putničkih agencija – UHPA.